Prolazim pored lože u sali kina Palas u kojoj je gospodin Nakić sa dragom, automatski produbim glas i “ Dobro veče profesore!!!!” Dobijem nazad gromoglasno “Dobro vece Šehoviću, Dobro veče!!!”, naravno sve sa tvrdim č.
“Veoma smo uzbudjeni pred ovaj film!!” Sve to uz blaženi smješak njegove prijateljice. A film je “Andrej Rubljov”, dobitnik svih mogucih nagrada i ujedno film godine u svijetu.
Nakon desetak minuta prvih pet redova je vec izašlo, da bi poslije dvije trećine projekcije još samo nekoliko ljudi ostalo u svojim mjestima. Klasičan egzodus. Film je bio bolno težak i dosadan, da sam i ja cijelo vrijeme proklinjao odluku da idem u kino tog dana. Jer nisam mogao van. Zbog njega. Zbog tog specifičnog poštovanja koje je već postalo tradicija.
Kada je konačno pao zastor, ustao sam i pitao profesora za komentar. I opet jako i duboko. “ Izvanredno djelo! Šteta što publika nije imala strpljenja da ga pogleda do kraja!”

Ivo Nakić nije eksluziv samo generacija Banjalučke Gimnazije.Uvaženi profesor latinskog jezika bio je poštovan i cijenjen od svih Banjalučana, jer mnogi su ga, ako ništa, znali kao ’gospodina sa kišobranom’ od kojeg se nije razdvajao i kad je kiša bila deset dana daleko. Gotovo spartansko ophodjenje sa djacima u učionici i snažni bariton, ponekad bi na početku izazvao i koju suzu kod neke nježne djevojke u prvom razredu, ali vrlo brzo poslije toga bi se uspostavila ta nit, ta neraskidiva povezanost na relaciji učenik-profesor, koja traje godinama, vječno.
Obećali smo da vas nećemo zaboraviti.
Mi, koji smo brzo naučili “Terra est stela” a koji izgleda nikada nećemo naučiti da je “Historia magistra vita”